Izađi i bori se!

Čovjek, kao biće koje misli, ima dužnost da bude odgovoran prema sebi i prema drugim ljudskim bićima. Ima dužnost da se bori za svoju slobodu, koja podrazumijeva dostojanstvenu egzistenciju.

Mi, građani prividno demokratske države Crne Gore, izgubili smo vjeru u sopstvenu sposobnost da odlučujemo o svom životu i o životu svojih potomaka. Zaboravili smo da čovjek ima moć da stvara svoju sudbinu i da ima dužnost da bude osviješćen i građanski neposlušan; da odbije da se povinuje lošim zakonima i vlasti koja nam otima ono šta je naše. Umjesto da se borimo za ono šta nam pripada, zadovoljavamo se mrvicama, kao da u slučaju kada se radi o našim građanskim pravima u našoj zemlji neko može nešto da nam poklanja.

Dužni smo da se borimo protiv pokušaja vlasti da nas svede na neautentična bića kojima treba kult vođe da bi imali kome da se klanjaju; da nas svede na bića nesposobna da misle u svijetu u kom je razum ukinut kao orijentir, pretvarajući crno u bijelo; orvelovski mijenjajući pogled na istorijske događaje preko noći i svoj nacionalni identitet, koji im služi kao sredstvo za produbljivanje razdora među ljudima. Odlika totalitarne vlasti je ta da nameće apsolutni identitet u koji se niko ne može uklopiti, a da ne izda svoju savjest, te da svoje građane svrstava u kategorije podobnih i izdajnika. Otud čovjek ima dužnost da se bori za pravo na slobodu izbora i samoodređenja, ne ulazeći u slobodu drugog ljudskog bića, ne namećući mu svoje istine, što je korijen svakog zla.

Zato kao ljudi, kao građani koji se nadaju normalnom životu, treba da dignemo glas i da se dostojanstveno izborimo protiv kulisa pravnog sistema kojima upravlja jedan čovjek; protiv trulog obrazovnog sistema u okviru kog se ne postaje profesor na osnovu znanja i sposobnosti, već na osnovu toga da li ste učlanjeni u apsolutističku partiju i da li poznajete nekog od direktora-odbornika koje postavlja ministar; protiv zdravstvenog sistema u okviru kog doktor neće da vas liječi osim ukoliko ga ne podmitite.

Obrazovani i sposobni ljudi rade poslove van svoje struke, strahujući hoće li imati za hljeb, dok nekoliko mafijaških porodica ima stotine miliona u našoj zemlji koju smatraju svojim privatnim vlasništvom. Samo jedan sat na ruci Mila Đukanovića – mafijaša, ratnog huškača, koji je jedan fašizam zamijenio drugim – vrijedi koliko i nekoliko prosječnih godišnjih plata u Crnoj Gori. Ovo su samo neki od bezbroj razloga zbog kojih smo dužni da, kao građani jedine države u Evropi koja nijednom nije smijenila vlast demokratskim putem, povratimo princip smjenjivosti vlasti od onih koji su ga uzurpirali i da promijenimo sistem koji je to omogućio, imajući na umu da čovjek nema pravo da se buni ako nije dao sve od sebe da bude makar malo bolje njemu i ljudima oko njega. Nemamo pravo da budemo apolitični, jer politika određuje naše živote.

Zlo ne smijemo trpjeti od straha gorega, već mu se moramo suprotstaviti stoga što se u borbi za slobodu nalazi se srž etičkog principa, a samim tim i principa ljudskosti.

Milana Gajović